Četiri godine Putinovih iluzija: Ukrajina je iznenadila cijeli svijet

Ponovno su na trg izašli predstavnici hrvatske Vlade i drugih država koje podupiru Ukrajinu; ponovno Ukrajinci natpisima na transparentima i u svojim govorima podsjećaju na rat koji traje u Europi 21. stoljeća.

Galerija

Rat koji je odavno nadišao razinu „regionalnog sukoba“ i postao najveći rat u Europi nakon Drugog svjetskog rata. Rat koji traje već četvrtu godinu. On traje dulje od takozvanog Velikog domovinskog rata kada je Njemačka napala Sovjetski Savez, dulje od Domovinskog rata u Hrvatskoj, a ako računamo od 20. veljače 2014., kada su ruske postrojbe bez oznaka, takozvani „mali zeleni“, započele oružanu operaciju aneksije Krima, ovaj rat traje znatno dulje od bilo kojeg rata u suvremenoj svjetskoj povijesti.

Putinova povijesna misija i odbacivanje NATO-a kao izgovora

Gledajući unatrag, znamo da je Putin, pokrećući ovu invaziju u veljači 2022., bio uvjeren da će zauzeti Kijev za tri dana te da će otpor pružiti tek neznatan postotak Ukrajinaca.

Jake Sullivan, bivši Bidenov savjetnik za nacionalnu sigurnost, kao ključni razlog početka rata navodi ono što je Putin iznio u svojem članku iz srpnja 2021., „O povijesnom jedinstvu Rusa i Ukrajinaca“ – uvjerenje da Ukrajina nije zasebna nacija i da ne zaslužuje suverenu državnost. Pandemijska izolacija, provedena u uskom krugu istomišljenika, mogla je pojačati ta uvjerenja i potaknuti ga na akciju.

„Ne mislim da se 2020. dogodio temeljni pomak u Putinu, ali pandemija je odigrala određenu ulogu u tome kako je on oblikovao teoriju pokoravanja Ukrajine i veliku vojnu operaciju za njezinu realizaciju“, rekao je Sullivan. „On vjeruje da je Ukrajina dio velike Rusije i da je njegova povijesna dužnost vratiti je.“ Rana Putinova nadanja da će novoizabrani Zelenski biti popustljiviji, i naknadno razočaranje kada se to nije dogodilo, također su mogla odigrati ulogu, sugerirao je Sullivan.

Bivši savjetnik za nacionalnu sigurnost odbacio je proširenje NATO-a kao odlučujući čimbenik u Putinovoj odluci. Prema Sullivanovim riječima, Washington je opetovano davao do znanja da ulazak Ukrajine u NATO nije pitanje bliske budućnosti.

Što se tiče „NATO-a u Ukrajini“, odnosno razmještanja američkih snaga ili projektila, Biden je Putinu govorio da se o tim zabrinutostima može raspravljati. Međutim, Putin nije pokazao interes. Prema Sullivanu, nije postojao nikakav „instrument“ u temi NATO-a koji je mogao odvratiti rat, jer se Putinova motivacija temeljila na njegovoj povijesnoj viziji Ukrajine i vlastitoj ulozi u povijesti.

Nitko nije vjerovao da će napasti, ali Ukrajinci su ipak bili spremni

Ovih dana svjedočimo sve većem broju dokaza da općenito nitko nije do kraja vjerovao u mogućnost invazije i u to da će Rusija započeti rat na takav način: napadom na Kijev i jug Ukrajine, uz raketne udare po civilnim gradovima i stanovništvu.

Zasigurno ni predsjednik Zelenski nije mogao vjerovati da će se Putin usuditi na takvo bezumlje kao što je sveobuhvatna invazija, što možda i objašnjava umirujuća obraćanja Zelenskog Ukrajincima uoči same invazije.

U međuvremenu, Zelenski i njegovi vojni zapovjednici jasno su razumjeli da će Ukrajinci pružiti otpor. Ukrajina je već imala velik broj motiviranih i iskusnih veterana koji su prošli borbe u vrlo teškim uvjetima 2014. i 2015. na istoku Ukrajine, vodeći borbe koje su donekle sličile uvjetima u kojima je svojedobno Hrvatska započela Domovinski rat. Također, Ukrajina je imala određene pomake u raketnim programima i vlastitom razvoju naoružanja, iako ga je bilo katastrofalno malo.

Međutim, to samopouzdanje očito nije dijelilo mnogo čelnika na Zapadu. Rječite su izravne riječi Sullivana: „Američki dužnosnici nisu očekivali razmjere i učinkovitost ukrajinskog otpora te su se pripremali za scenarij u kojem će Rusija zauzeti znatne teritorije, uključujući Kijev.“

„Bilo je mnogo planiranja za sasvim drugačiji scenarij od onoga koji se na kraju ostvario“, rekao je Sullivan.

Rat kakav Putin nije planirao

Povijest je najtočnija znanost na svijetu. Ona se ne oslanja na pretpostavke ili hipoteze, već jednostavno bilježi stvarnost. A stvarnost je sljedeća: samo u zadnjih nekoliko dana, postrojbe Raketnih snaga i topništva Oružanih snaga Ukrajine (ZSU) izvršile su udar koristeći krstareće projektile FP-5 „Flamingo“ ukrajinske proizvodnje na udaljenost od gotovo 1500 kilometara u gradu Votkinsku u ruskoj Udmurtskoj republici.

Votkinska tvornica služi za proizvodnju interkontinentalnih balističkih projektila (ICBM) RS-24 „Jars“, „Jars-S“, „Jars-M“, balističkih projektila 3M-30 (R-30) „Bulava“ za podmornice projekta 955A „Borei-A“, balističkih projektila tipa 9M723-1 za sustav „Iskander-M“ te 9-S-7760 za zrakoplovni raketni sustav „Kinžal“.

Također, prema preliminarnim informacijama, postrojbe Obrambenih snaga pogodile su Neftegorsku tvornicu za preradu plina u Samarskoj oblasti (RF). Na Krimu, u području grada Inkermana, pogođena su dva granična ophodna broda projekta 22460 „Ohotnik“. Pogođena su i dva zrakoplova amfibije Be-12. Osim toga, u području mjesta Astrahanka u Zaporiškoj oblasti, postrojbe Obrambenih snaga Ukrajine pogodile su neprijateljski višecijevni bacač raketa „Tornado-S“. Ključni čimbenik u svim ovim udarima jest to što su izvršeni upravo ukrajinskim oružjem.

Glasnogovornik Obrambenih snaga juga Ukrajine Vladislav Vološin priopćio je tog dana da je od siječnja 2026. vraćen nadzor nad više od 300 četvornih kilometara teritorija Ukrajine.

Cijena rata: 426.000 gubitaka i 50.000 eura za potpis

Postoje velike sumnje da je Putin računao upravo na ovakav scenarij razvoja rata kada je pokretao invaziju. Nisam siguran da su u troškove rata Putin i vojno zapovjedništvo Rusije uračunali uništenje zapovjednog broda Crnomorske flote, zapovjednog broda  „Moskva“, pogađanje velikih desantnih brodova pa čak i podmornica, uništenje zrakoplova za rano radarsko upozorenje, sustavno pogađanje rafinerija nafte i, vjerojatno ključno, uništenje dijela strateškog zrakoplovstva u sklopu operacije „Paučina“, kada je pomoću dronova na pet strateških zrakoplovnih baza duboko u pozadini Rusije uništeno najmanje 16 bombardera Tu-95 i Tu-22M3.

Tog dana je postalo poznato da ruske regije svakodnevno povećavaju svoje bonuse za potpisivanje ugovora za vojnike. Sankt Peterburg je upravo postao novi lider, nudeći regionalnu isplatu u iznosu od 4,1 milijun rubalja (ukupno 4,5 milijuna).

Frapantno je: Rusija, koja ima ogromne probleme s gospodarstvom, spremna je platiti gotovo 50.000 eura samo za potpisivanje ugovora.

Putina užasava pomisao na mobilizaciju

Brzi rast isplata znači da regrutacija ruskih vojnika sada ne ide po planu. Naravno, Putin zasad uspijeva izbjeći opću ili čak prikrivenu mobilizaciju, što ga očito užasava zbog potencijalnih socijalnih eksplozija, ali nije poznato koliko će još dugo Rusija moći izdržati takav tempo mobilizacije, posebno s obzirom na ambiciozne planove novog ministra obrane Ukrajine Fedorova, koji jasno navodi da je cilj obrambenih snaga Ukrajine uništiti 50.000 ruskih vojnika mjesečno.

Trenutačno Ukrajinci uspijevaju postići cilj od oko 30.000 verificiranih mjesečnih gubitaka ruskih vojnika, koristeći uglavnom udare dronovima. Na početku pete godine rata, rezultati ruskih vojnih operacija ilustriraju njezinu strukturnu nesposobnost da promijeni ravnotežu snaga.

Prema podacima iz otvorenih izvora, u 2025. Rusija je osvojila približno 5000 km², što čini manje od 1 % ukupnog teritorija Ukrajine. Ubrzanje tempa u drugoj polovici 2025. objašnjava se željom Kremlja da zauzme što više teritorija prije mogućeg „zamrzavanja“ linije fronte. Međutim, cijena je sljedeća za 2025.: 426 000 ljudskih gubitaka (poginuli, ranjeni, nestali) te 1900 izgubljenih tenkova.

Što dalje? Pokazat će peta godina rata, koji očito više nema rješenje isključivo u vojnoj sferi. Zasad Rusija nastavlja svoje udare na civilne ciljeve. Službeni izvori upozoravaju na nove napade na ukrajinski energetski sustav u nadolazećim danima.