U Europi su se dogodile tektonske promjene. Mladi ljudi sve više podržavaju desnicu
EUROPA je u relativno kratkom periodu doživjela procvat brzorastućih nacionalističkih pokreta koje mahom podržavaju mladi ljudi. U Italiji, Mađarskoj, Srbiji, Slovačkoj i Bugarskoj populističke desničarske stranke ne samo da su na vlasti, već uživaju najveću potporu mlađih birača.
U Francuskoj i Španjolskoj mladi su napustili centrističke stranke i sada glasaju ili za krajnju ljevicu ili u mnogo većem postotku za krajnju desnicu. Na posljednjim predsjedničkim izborima u Francuskoj, u drugom krugu Marine Le Pen je osvojila 39 posto glasova ljudi u dobi od 18 do 24 godine i 49 posto onih u dobi od 25 do 34 godine.
Također, neposredno prije posljednjih parlamentarnih izbora u Italiji, desna partija Braća Italije današnje talijanske premijerke Giorgie Meloni bila je najveća stranka među mlađima od 35 godina, s 22 posto podrške.
U Finskoj, Austriji, Rumunjskoj, Grčkoj, Portugalu, Belgiji, Nizozemskoj i Švicarskoj, procentualno najveći rast podrške nacionalističkim i krajnje desničarskim strankama zabilježen je među mlađim glasačima.
Na pokrajinskim izborima Saska-Anhalt u Njemačkoj, tijekom 2021. godine, desničarska Alternativa za Njemačku (AfD) bila je prva među glasačima mlađima od 30 godina. Čak i tamo gdje nacionalizam nije zavladao mladim biračima, tradicionalne stranke gube podršku i panično traže načine za dalje političko preživljavanje.
Desnica je danas atraktivna za mnoge
U kontekstu gore spomenutog značajno je istaknuti činjenice da je današnja europska mladež u prosjeku manje religiozna i društveno liberalnija po pitanju seksa i seksualnosti te je prema nekim anketama manje okrenuta zasnivanju braka bez ili s djecom od prethodnih generacija.
Mnoge pristaše stranaka označenih kao partije ekstremne desnice ili narodnjačkih nacionalističko-populističkih pokreta su gej osobe, feministice ili etničke manjine. Prema kredibilnim izvorima, birači španjolske desničarske stranke Vox vjerojatnije će biti mladi, dobrostojeći i fakultetski obrazovani ljudi prije negoli ljudi starije dobi i slabijeg obrazovanja, što je karakteriziralo biračko tijelo desnice u nekim ranijim vremenima.
Pozadina spomenutih tektonskih promjena u političkim afinitetima mladih je volatilnost kao njihova glavna osobina, koja se razvila u doba buma društvenih medija i brzih društvenih promjena.
Sukladno tome i druge stranke, ako su nove na političkom tržištu, također bilježe skokove potpore mladih glasača (slobodarske i socijalističke stranke), mada u manjem procentu od desnice. Mladi će općenito vjerojatnije glasati za nova lica na političkoj pozornici, pri čemu su mnoge od najuspješnijih stranaka ekstremne desnice doslovno „tek rođeni“ pokreti koji s pravom mogu tvrditi da su autsajderi u odnosu na mainstream politiku.
Ideologija i zabava
Nacionalističke partije desnice mnogo više vremena posvećuju privlačenju mladih ljudi nego što to rade političari na vlasti. Na primjer, intenzivno i inteligentno koriste društvene medije te organiziraju različite društvene događaje poput Voxovih pub večeri za mlađe od 25 godina ili, na primjer, proljetnih zabava u parku belgijskog nacionalista Vlaamsa Belanga, koje uključuju atraktivna oslikavanja lica prisutnih, dvorce na napuhavanje, ali i kiosk s knjigama Otmica Europe.
Sami njihovi kandidati u izbornim procesima često su, također, mladi ljudi. Na primjer, 2019. godine, vođa francuskog krajnje desnog Nacionalnog okupljanja za izbore za Europski parlament imao je samo 23 godine, vodeći kandidat Danske narodne stranke imao je 29 godina, a glavni glasnogovornik (a sada parlamentarac) španjolskog Voxa imao je 27 godina.
Otvorenost mladih prema svim oblicima populističkih i buntovničkih pokreta, čak i kada ti pokreti imaju suprotstavljene ideologije njihovim temeljnim svjetonazorima, osvjetljava još jedan važan dio problema: europska mladež zapravo sve manje vjeruje državnim institucijama, osjeća se zapostavljeno od mainstream politike i ne vidi na koji način može osigurati svoju ekonomsku budućnost ako na izborima glasa za tradicionalne, centrističke partije.
Odnos prema slobodnom protoku kapitala i priljevu stranaca
Za razliku od lijevih pokreta koji su krajem 20. i početkom 21. stoljeća jedini pružali otpor globalizaciji, odnosno slobodnom protoku kapitala i radne snage kao posljedici trgovinskih sporazuma koji su poticale tadašnje centrističke stranke na vlasti, pa nakon toga bili opsjednuti antirasizmom i individualizmom što je za posljedicu imalo totalni kolaps njihove klasne politike, ali i politike antiglobalizacije, desničarski populistički pokreti daleko su koherentnije povezivali tijek globalnog kapitala s masovnim kretanjem ljudi te obje pojave opisali kao napad na nacionalni identitet.
Ako biste danas upitali mlade desničare širom Europe mrze li strance, odnosno jesu li ksenofobi, veliki dio njih bi odgovorio da im stranci uopće ne smetaju. Zapravo, zapanjujuće je to što bi, prema ispitivanjima, na postavljeno pitanje o netoleranciji prema imigraciji prije odgovorili potvrdno glasači mainstream, centrističkih stranaka, sredovječni ili stariji ljudi, koji su egzistencijalno sređeni. O čemu je zapravo riječ?
Nizozemski izbori kao primjer
Problem najbolje oslikava ishod nizozemskih izbora na kojima je pobijedila ekstremna desnica. Mlade Nizozemce je prije svega zanimalo otklanjanje egzistencijalnih problema kao što su učinkovitost rješavanja stambenog pitanja, ulaganje u prenapregnuti školski sustav, kvalitetnija i brža zdravstvena skrb povezana s efikasnijim i bolje opremljenim bolnicama, izvjesnija ekonomska budućnost skopčana s pronalaskom odgovarajućeg posla, a kada ekstremni desničar, populist, ksenofob i promicatelj mržnje prema muslimanima Geert Wilders u svojoj političkoj agendi promovira parolu „Nizozemci na prvom mjestu“, on, prema njihovom mišljenju, želi upravo riješiti i popraviti set gore spomenutih izazova.
Na slavlju povodom pobjede Wildersove Stanke za slobodu (PVV) na parlamentarnim izborima u Nizozemskoj, u studenom prošle godine, jedan njegov gorljivi pristaša je doslovno rekao: „Nisam rasist jer glasam za Wildersa. Frustrira me što migranti dobivaju više pomoći od vlade nego Nizozemci, ali to nipošto ne znači da sam protiv islama. Ne želim da se džamije zatvaraju. Jedino mi se čini kako bi nizozemska država morala bolje kontrolirati imigraciju, pogotovo ako je nelegalna.“
Suvremeni desničari
Ovakvi odgovori suvremenih desničara, koji više sliče na svjetonazore pristalica centrističkih stranaka s konca prošlog i početka ovog stoljeća, otvaraju brojna pitanja. Prije svega koliko su birači zaista upoznati s politikama koje podupiru i slijede, jesu li njihovi lideri iskreni kada im predstavljaju svoje političke agende te na koji način uspijevaju zavesti ljude koji su neusporedivo drugačiji od prototipa nekadašnjeg birača desnice (tipičnog bijelca, uglavnom muškarca bez diplome i bez izuzetka čovjeka srednjih godina ili starijeg).
U konačnici, što se desilo s privlačnom snagom centrističkih i lijevih stranaka te zašto u suvremenoj Europi ne mogu naći način da se suprotstave narativima i metodama koje ekstremna desnica koristi u nametanju svoje ideologije?
Iz prethodnih pitanja može se izvesti temeljno pitanje odnosno pitanje svih pitanja, a ono glasi: jesu li ekstremno desne stranke s početka 21. stoljeća jednako opasne kao one koje su u prvoj polovici 20. stoljeća uvele kontinent u ciklične kataklizme mržnje, razaranja i destrukcije od kojih se Europa i danas oporavlja.
Kamo ide Europa
U posljednjim desetljećima Europa je od mnogih umnih ljudi predstavljana kao predvodnik svjetske civilizacije, prostor modernosti-umjerenosti-balansa i dostizanja socijalne pravde kroz socijaldemokratske svjetonazore te naprednog razvoja Države blagostanja (Welfare State), prije svih u zemljama krajnjeg sjevera kontinenta poput Danske, Švedske, Norveške ili Finske.
Međutim, nakon dugog perioda otvaranja svojih granica za migracije bez presedana te izlaganja gospodarstava nemilosrdnim efektima globalnog kapitalizma tijekom kojeg je životni standard snažno opao, čini se da mnogi Europljani više nisu toliko oduševljeni sudbinom „predvodnika civilizacije“. Naprotiv.
Nacionalistički pokreti u Europi u velikoj mjeri se osuđuju kao ekstremni, rasistički i fašistički, ali malo tko se iskreno želi upustiti u analizu uzroka njihove pojave te procesa u društvu koje ih pokreću.
Glavne političke stranke ne bave se ozbiljno pitanjima kao što su pad nataliteta, realne mogućnosti za zasnivanje obitelji, ekstremno nizak životni standard mladih ljudi, nezapamćene razine migracija i deindustrijalizacija Zapada.
Angažiranost mladih u europskoj politici je i pored svega pozitivan signal koji reflektira želju glavne pokretačke snage jednog društva (njegove mladosti) za promjenom negativnog trenda.
U ovom trenutku, međutim, nije jasno na koji bi način izbor i angažman ekstremne desnice, odnosno potencijalno njihovih nacionalističkih vlada mogao preokrenuti nizak životni standard, zaposlenost ili pad plaća za što su s pravom zainteresirani mladi ljudi.
Postoji li uopće s ovim pokretima šansa za obnovu narušene solidarnosti u zajednici, ako se imaju u vidu ideje koje oni unose u javni diskurs. A to su bez dvojbe ideje koje izazivaju netrpeljivost, razdor i mržnju. U konačnici, može li se izborom takve politike oživjeti civilno okruženje, koje je razoreno internetom, individualizmom i brzim društvenim promjenama. Ostavit ću vama da sami prosudite.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala
