VIDEO Ovako izgleda bitka za rijeku Dnjepar

DOK JE SERHIJ Ostapenko ležao u svom kamionetu, skrivajući se pod drvećem u potrazi za zaklonom u gluho doba noći, oko njega je tutnjalo rusko bombardiranje.

„Neprijatelj nas granatira 24 sata dnevno. Ne sjećam se kad je posljednji put vladala tišina dulja od sat vremena“, rekao je 32-godišnji ukrajinski pilot bespilotne letjelice. Nalazi se na desnoj obali rijeke Dnjepar u južnoj Ukrajini – jednoj od novih linija fronta u ratu koji ulazi u drugu zimu.

Ostapenko je član postrojbe bespilotnih letjelica „Sinovi groma“, koja sudjeluje u ukrajinskoj operaciji forsiranja Dnjepra, potiskivanja ruskih snaga i uspostavljanja trajnog mostobrana na lijevoj obali. Početkom studenoga Ukrajina je uspostavila uporište na toj obali, što je potencijalno značajan napredak u dosad blijedoj protuofenzivi.

No, tijekom CNN-ovog ekskluzivnog razgovora s Ostapenkom, njegova je noćna misija upravo bila prekinuta jer su Rusi identificirali položaj njegove jedinice na desnoj obali – prisilivši je da se skloni.

„Evo još jedne rakete“, rekao je Serhij za CNN kada se začuo još jedan prasak, a lice mu je bilo osvijetljeno prigušenim crvenim svjetlom: „Svaki put kad uđem u ovu zonu, oprostim se od života, jer shvaćam da mogu poginuti svakog trenutka od rakete ili granate. Navikneš se na to, ali nije ugodno.“

Prirodna obrambena barijera za ruske trupe

Dnjepar je dugačak 2200 kilometara, četvrta je najduža rijeka u Europi, teče od Rusije, preko Bjelorusije i Ukrajine, do Crnog mora. Vijuga kroz močvarna područja regije Herson pod ruskom okupacijom. Ruski vojnici bili su prisiljeni povući se preko rijeke u studenom prošle godine nakon što su ih ukrajinske postrojbe potjerale iz grada Hersona.

Oslobađanje grada nakon osam mjeseci brutalne okupacije bila je euforična pobjeda i ključni trenutak u ukrajinskim ratnim naporima. No, godina nakon toga nije donijela mnogo olakšanja jer su grad Herson i njegova okolica još uvijek pod nemilosrdnim bombardiranjem ruskih snaga s druge strane rijeke.

Dnjepar je na nekim mjestima širok 1600 metara i služi kao prirodna obrambena barijera za ruske trupe. Dijelom je to razlog zbog kojeg je postao glavna meta Kijeva. Ukrajinske snage već su organizirale napade preko rijeke, ali uspostavljanje čvrstog mostobrana i potiskivanje Rusa moglo bi pomoći u boljoj zaštiti Hersona zbog stvaranja veće razdaljine između civila i neprijateljskog topništva.

Barem teoretski, napredovanje na lijevoj obali moglo bi dati Kijevu polaznu točku za prodor dalje prema okupiranom Krimu, poluotoku koji je Rusija nezakonito anektirala 2014. godine. Ukrajinske oružane snage kažu da su odbacile ruske trupe tri do osam kilometara od rijeke. „Naše postrojbe napreduju s druge strane Dnjepra. Jako je teško, ulažemo puno napora da to ostvarimo i ojačamo svoj položaj s druge strane rijeke“, rekao je Ostapenko.

Dodao je da su „određene veze“ uspostavljene na drugoj strani Dnjepra, što je omogućilo ukrajinskim trupama da transportiraju „oružje, streljivo, hranu, gorivo“ svojim kolegama „s druge strane“. Njegova postrojba za zračno izviđanje istodobno radi na osiguravanju zaklona za vojnike koji prelaze rijeku, na nadziranju ruskih trupa i njihova kretanja te na pomaganju prikrivanja lokacija ukrajinskih trupa i opreme.

„Stvaramo im mnoge probleme“

Zadatak je opasan. Ostapenko je opisao suočavanje sa svakodnevnom baražnom paljbom: „To su kamikaza-dronovi, mislim da su to Shahedi, ima i raketa, vjerojatno iz raketnog bacača Grad, tu su i minobacači i tenkovi“. No, dodao je Ostapenko, bombardiranje se može smatrati dobrim znakom: „Neprijatelj pokušava pružiti što veći otpor, što nam govori da sve radimo kako treba. Stvaramo im mnoge probleme, a oni se pokušavaju boriti protiv toga.“

Za to vrijeme, u gradu Hersonu je utihnulo slavlje prošlogodišnjeg oslobođenja, a stanovnici su se usredotočili na to da prežive dan. „Kad je tiho, još je strašnije nego kad je granatiranje. Čekaš, stalno slušaš, stišaš radio. Da možeš čuti zvukove kroz prozor, da možeš na vrijeme reagirati na granatiranje“, rekla je za CNN 54-godišnja Inna Baljoha.

Ona je jedna od otprilike 73.000 stanovnika koji još uvijek žive u Hersonu – manje od četvrtine izvorne populacije od 300.000. Zbog brige o četverogodišnjem unuku i krhkoj 87-godišnjoj majci, davno je odlučila da ostaje u gradu.

Međutim, život usred rata uzeo je danak. Jedna od prvih riječi njezina unuka bila je „uzbuna“, rekla je Inna. „On zna kako reagirati ako se oglasi sirena za zračnu uzbunu. On zna kamo treba ići. Ako se čuju eksplozije kroz prozor, on ima malo skrovište u hodniku.“

Granatiranje je postalo toliko jako da su prestali izlaziti u kratke šetnje, sada uglavnom ostaju kod kuće: „Trenutno činim sve što mogu da dijete bude sigurno. Naš glavni zadatak je preživjeti. To je bila glavna zadaća za vrijeme okupacije. I sada je isto. Moramo preživjeti.“ Napadi na Herson intenzivirali su se u listopadu. U jednom danu palo je 700 granata, navodi Oleksandr Prokudin, čelnik vojne uprave regije Herson.

„Ruske trupe češće udaraju na stambena područja jer naši branitelji napreduju. Pokušavaju zastrašiti obične građane u mjestima u blizini rijeke Dnjepar. To je osveta, sada se to više osjeća, jer su naši vojnici već na lijevoj obali rijeke. Ovu osvetu više osjećaju civili regije Herson“, rekao je Prokudin.

No, kako je dodao, svaki stanovnik Hersona bio je „primjer hrabrosti“. Koliko god uvjeti bili teški, Herson je još uvijek slobodan od ruske okupacije – što znači da ljudi mogu „slobodno komunicirati, slobodno hodati našom zemljom“, rekao je Prokudin: „Dom ljudima daje snagu. Drže se jer su kod kuće.“