Kina bi mogla izdržati do sredine rujna, a SAD je nadomak opasne razine. Ovo nije viđeno 30 godina
BORAVIO U SPLITUVIDEO Procurile neviđene snimke štete na moćnom američkom nosaču: ‘Ozbiljno sam mislio da ćemo ga izgubiti‘
ODBILI SPORAZUMNema kraja rata! Hezbollah bijesan: ‘Ovo je sramota, želite nas istrijebiti i porobiti‘
Petak, 5. lipnja je 98. dan intervencije SAD-a i Izraela u Iranu – operacije koja je, usprkos planu da završi u nekoliko dana, ipak na pragu ući u svoj 14. tjedan trajanja. Treba napomenuti kako su aktivna vojna djelovanja neprekidno trajala do američkog proglašenja primirja 7. travnja, dok je od 13. travnja na snazi i američka vanjska blokada Hormuza – kao odgovor na od početka intervencije održanu iransku blokadu unutrašnjosti tog istog tjesnaca.
Usprkos navodnim pregovorima (koje američka strana redovito iznova reklamira i time pod kontrolom drži svjetska terminska tržišta energenata), sam je tjesnac ipak ostao uvelike zatvoren i njime tek povremeno prolaze pojedinačna plovila. Time je i glavnina svakovrsnog izvoza iz područja Perzijskog zaljeva zapravo blokirana već preko tri mjeseca, što se odražava na svjetske cijene ne samo nafte i njezinih derivata, nego i umjetnih gnojiva (što je već vidljivo smanjilo poljoprivredu u Australiji i Tajlandu), te aluminija, sumpora i niza drugih roba ovisnih o proizvodnim kapacitetima zemalja Zaljeva.
Na svemu tome nije ništa promijenio ni još jedan u nizu manevara američkog predsjednika Donalda Trumpa, odigran poslijepodne u subotu, 23. svibnja – kada se on pozvao na čelnike Saudijske Arabije, Ujedinjenih Arapskih Emirata, Katara, Pakistana, Turske, Egipta, Jordana i Bahreina – objavljujući kako je svojevrsni memorandum o razumijevanju SAD-a i Irana gotovo pa zaključen (uz obavljene i razgovore s čelnikom Izraela Benjaminom Netanyahuom). Kao i već nekoliko puta prije toga, i tada su se mnogi ponadali da je spomenuta intervencija pri kraju i tjesnac Hormuz pred otvaranjem, no takve nade su se krenule urušavati već idućega dana, u nedjelju, 24. svibnja.
Naime, tada je Trump izašao sa svojim dopunama viđenja čitave ove krize, naglašavajući da je njegov sporazum s Iranom „izričito suprotan“ onome Baraka Obame iz sredine srpnja 2015. godine, odnosno „najbolji“ ikad, bez obzira na to što dogovora još nema. Samo dan kasnije, u ponedjeljak, 25. svibnja, Trump je svoj prijedlog jačanja odnosa s Izraelom pokušao pretvoriti u obvezu – „nakon svog posla koji su odradile SAD u pokušaju sređivanja ove kompleksne slagalice, trebalo bi biti obvezno da sve te države, kao minimum, simultano, potpisima pristupe Abrahamskim sporazumima“ (uz priznanje da bi možda „jedna ili dvije imale razloga da to ne naprave, i to će biti prihvaćeno, ali većina bi trebale biti spremne, voljne i sposobne da time ovaj sporazum s Iranom učine bitno više povijesnim događajem nego bi on to inače bio“).
Jedino što je postigao tom porukom bilo je produbljenje problema s krugom saveznika SAD-a na Bliskom istoku, kojima ne dolazi u obzir Iranu prepustiti ukupnu ulogu jedinog izričitog zagovornika Palestinaca i Libanonaca u široj regiji.
Poslijepodne istoga dana situacija s Iranom progredirala je do otvorenih prijetnji, gdje se od te države tražilo da obogaćeni uranij (kojeg Trump iz nepoznatog razloga zove „nuklearnom prašinom“, iako se radi o plinovitom spoju u tankovima za čuvanje) preda SAD-u ili pristane „uništiti“ kod sebe ili negdje drugdje – sve pod kontrolom neke „Komisije za atomsku energiju“ (AEC), što je možda Trumpov doživljaj „Međunarodne agencije za atomsku energiju“ (IAEA), iako zbunjuje da je tijelo pod točno navedenim nazivom od 1946. do 1974. godine postojalo u samim Sjedinjenim Državama. Ipak, ovakve objave Donalda Trumpa gotovo su trenutačno, baš kao i u nekoliko ranijih navrata, krenule djelovati na međunarodna terminska tržišta nafte – gdje su se cijene strmoglavile oko 7 posto u očekivanju mira koji samo što nije.
Tako su cijene nafte WTI pale s 96,65 USD po barelu u petak, 22. svibnja, na 91,3 USD u predvečerje ponedjeljka, 25. svibnja, dok su cijene nafte Brent pale sa 104,36 USD po barelu na 95,98 USD u večernjim satima ponedjeljka, 25. svibnja. Usprkos višestrukim iznenađenjima i incidentima, ovakav se trend pada cijena nastavio čitavog radnog tjedna, da bi spomenuta cijena nafte WTI do petka, 29. svibnja, završila na 86,54 USD po barelu, a nafte Brent na 90,49 USD po barelu – sve bez ikakvih stvarnih promjena na terenu, čisto na riječ američkog predsjednika, uz nadu u opći mir i brzo otvaranje Hormuza.
Neslaganja oko sporazuma i navodni pregovori
Dok je Trump krajem svibnja najavljivao sporazum kao nešto neposredno i uvelike utanačeno, iz Irana se već u ponedjeljak, 25. svibnja, moglo čuti da (1) „ne potpisujemo nikakav sporazum sa SAD-om“, zatim da „nismo blizu postizanja sporazuma“, te da je Teheran zapravo bliže prekidanju svih pregovora. Dan kasnije te su naznake bile pojačane prvim izričitim povezivanjem mira s Iranom i prekida izraelskog ratovanja u Libanonu, da bi se tijekom utorka, 26. svibnja, moglo čuti kako Hutiji u Jemenu dopremaju dodatno raketno naoružanje prema tjesnacu Bab al-Mandeb. Opcija kompletnog zatvaranja tog pristupa Crvenom moru i Sueskom kanalu postala je izričito sredstvo iranske prijetnje za slučaj izraelske vojne eskalacije samo koji dan kasnije, u ponedjeljak, 1. lipnja ove godine.
Ipak, paralelno s incidentima nastavili su u javnost curiti i pojedini detalji mogućih razgovora i inicijalnog sporazuma (memoranduma o razumijevanju) od 14 točaka. Među ostalim, na američko spominjanje da bi se prvo sklapao mirovni sporazum koji bi otvorio Hormuz, a onda možda u 30 ili 60 dana riješilo nuklearno pitanje – s iranske se strane odgovorilo inzistiranjem da bi odmah trebalo odblokirati barem dio iranskog novca zamrznutih sankcijama, dok bi do otvaranja Hormuza došlo tek 30 dana po sklapanju sporazuma (s potpuno nejasnom perspektivom razgovora o nuklearnim pitanjima i iranskom raketnom programu).
Za oko 24 milijarde USD blokiranog iranskog novca (dok pojedini izvori tu spominju i znatno veće iznose), spominjalo se razgovore s Katarom o brzom deblokiranju 12 milijardi, što je već 26. svibnja bilo i javno demantirano. Ipak, zanimljivo je tu uočiti da bi odblokiranje negdje izvan SAD-a za Donalda Trumpa zapravo bilo povoljno – jer bi to ipak predstavljalo gestu prema Iranu, ali bi se ujedno izbjeglo izravno slanje gotovog novca iz SAD-a u Iran, za kakvo se Trump već godinama ruga Baraku Obami. Riječ je tu bila o isporuci oko 1,7 milijardi USD tijekom 2016. godine, gdje je oko 400 milijuna bilo vraćeno temeljem neuspjele kupovine oružja iz 1970-ih, dok je preostalih oko 1,3 milijarde USD predstavljalo kamate za tu već spomenutu glavnicu. U svemu tome ipak je ostalo nejasno je li i sada Katar ujedno i glavni američki posrednik (kojeg je 26. svibnja posjetila i velika iranska delegacija), ili ta uloga i nadalje pripada Pakistanu.
Do četvrtka, 28. svibnja, iz Irana se opet moglo čuti kako dogovora još nema, iako se navodilo (1) produljenje primirja za dodatnih 60 dana, (2) mir u Iranu, Libanonu i Jemenu, (3) iransko otvaranje Hormuza i uklanjanje mina u roku od 30 dana, (4) američko dizanje pomorske blokade Irana, (5) slobodan prolaz Hormuzom tijekom 60 dana uz potencijalne iranske „servisne takse“, (6) okvir za vođenje razgovora o nuklearnim temama, (7) iransku potvrdu kako se „neće kretati prema nuklearnom oružju“ i (8) obustavu obogaćivanja uranija tijekom trajanja sporazuma i najavljenih razgovora o nuklearnim temama.
Navodno je ostalo otvoreno pitanje (1) iranskih taksi na promet Hormuzom nakon roka od 60 dana, (2) pitanje uklanjanja visoko obogaćenog uranija iz Irana (uz spomen Rusije ili Kine), (3) pitanje odmrzavanja sankcijama blokiranog iranskog novca (navodno pola odmah i pola na kraju perioda iz sporazuma) i (4) postupka postupnog ukidanja američkih sankcija prema Iranu, ovisno o ispunjavanju ostatka sporazuma. Dok je ostalo potpuno otvoreno (5) pitanje investicija SAD-a u obnovu Irana (oko 300 milijardi USD koje bi Trump trebao i osobno promovirati) – iz Teherana se čulo da vlasti itekako imaju problema s američkim prijedlozima.
Posebno se to odnosi na traženo izručenje obogaćenog uranija u inozemstvo te predloženo produženje primirja (podložno učestalim incidentima) za dodatnih 60 dana – sve začinjeno i iranskim najavama čvrstih vojnih odgovora na sva strana vojna djelovanja i „provokacije“. Stanje tu ne olakšava ni iransko gledište da je svako američko pregovaranje zapravo izvor dodatnih rizika budući da Trump najviše voli napasti dok razgovori aktivno traju. Na sve to je Donald Trump do petka, 29. svibnja, reagirao novim pooštrenjem dotadašnjih američkih zahtjeva, za koje se iranski odgovor očekivao za tri dana – dakle, u ponedjeljak, 1. lipnja.
Da u međuvremenu ne bude dosadno, 29. svibnja iz američkog Ministarstva financija paralelno su objavili i dodatne sankcije vezane uz Iran – ovoga puta prema osam dodatnih brodova iranske tzv. „sive flote“ te još 15 trgovačkih i energetskih poduzeća u UAE (Dubaiju) i širom Kine, među kojima su neka pomagala vlastima u Teheranu da operativno nadoknade manjkove benzina za iransko stanovništvo (gdje lokalne rafinerije već neko vrijeme jedva proizvode oko 114 milijuna litara na dan, a potrošnja je oko 143 milijuna litara dnevno) – dok je Pentagon istoga dana najavio i potencijalni početak neke operacije širom Hormuza (možda barem djelomično samostalno razminiranje), uz upozorenja Irancima da bi se mogli naći pod napadom ako se budu miješali.
Novi tjedan opet je započeo vijestima kako su SAD i Trump nadomak „vrlo dobrog“ sporazuma s Iranom, što ovoga puta, u svjetlu oružanih incidenata, više nije dovelo do ikakvog ozbiljnijeg pada cijena na tržištima nafte. Dapače, poskupljenja su i nastavljena kada je 1. lipnja Iran objavio kako, radi nastavka izraelskih napada u Libanonu, do daljnjega obustavlja svu komunikaciju (pa i mirovne pregovore) sa Sjedinjenim Državama putem Pakistana – što je Trump za američke medije komentirao riječima: „Ne zanima me ako su gotovi, iskreno. Stvarno mi nije stalo. Ne može mi biti manje stalo. Ako su gotovi, gotovi su. Ako nisu gotovi, znate, mislim da su uzeli previše vremena. Iskreno, mislim da su počeli biti jako dosadni“.
Ipak, dok su cijene nafte skočile preko 6 posto gotovo momentalno, još istog dana se onda čulo o žestokom telefonskom razgovoru Trumpa i Netanyahua, punom uvreda i vrištanja, kojim je brzo bio obuzdan izraelski vojni avanturizam u Libanonu. To posebno stoji kad se ima u vidu objavu Donalda Trumpa od 2. lipnja kako svi mirovni pregovori i dalje nesmetano traju (optuživši medije da šire laži o zastojima i problemima), da bi se onda čulo i o kontaktima SAD-a s predstavnicima Hezbollaha – što je u četvrtak, 4. lipnja, postavilo osnove za produženo primirje ako ta organizacija prestane napadati Izrael i povuče svoje borce iz zone južno od rijeke Litani.
Dodatni konkretni problem za Sjedinjene Države predstavljaju i tihi razgovori Irana te Omana, kao obalnih država u Hormuškom tjesnacu, o mogućoj zajedničkoj kontroli tjesnaca i naplatama nekakvih davanja za prolaz (pod kojim već nazivom ili opravdanjem). Po saznavanju za ove razgovore u srijedu, 27. svibnja, Donald Trump je i javno zaprijetio „dizanjem u zrak“ Omana, što je posebno loše odjeknulo u svjetlu činjenice kako su vlasti u Muscatu tradicionalno čvrsti zapadni saveznik (početkom ovog rata i pod iranskom paljbom radi opskrbe američkih ratnih brodova u tamošnjoj luci Duqm) – koje se u veljači ove godine koristilo i kao posrednike za pregovore s Iranom, bez da su bili obaviješteni o planiranom početku američkih ratnih operacija usred pregovora koje su pomagali.
Pitanje je hoće li slično proći i vlasti Katara, koje su objavile da im je podnošljivo privremeno plaćanje taksi za prolaz Hormuzom, posebno ako bi ti novci bili korišteni za razminiranje tjesnaca.
Reakcije i incidenti
Tjedan od ponedjeljka, 25., do petka, 29. svibnja, bio je obilježen nizom incidenata. Tako se u noći na utorak, 26. svibnja, bilježilo američko potapanje dviju iranskih brzih brodica (za koje je američko Središnje zapovjedništvo tvrdilo da postavljaju dodatne mine u Hormuzu) – na što su Iranci onda, izgleda, otvorili vatru na brodove SAD-a u Omanskom zaljevu, što je izravno dovelo do američkog „defenzivnog“ bombardiranja ciljeva oko iranskih luka Bandar Abbas, Sirik i Jask te na otocima Qeshm i Larak kao navodnim izvorištima napada. Tijekom idućih sati, u utorak, 26. svibnja, vidjeli su se i požari na iranskom otoku Harg (ali ne i na tamošnjoj naftnoj infrastrukturi), a čulo se i o iranskim djelovanjima oko Hormuza – o rušenju barem dviju američkih bespilotnih letjelica MQ-9 Reaper, te navodnom gađanju letjelice RQ-4 Global Hawk i borbenog aviona F-35.
Slični su incidenti bili bilježeni i u srijedu, 27. svibnja, kada se čulo za oštećenje tankera „Olimpic Life“ u Omanskom zaljevu, te onda i tri eksplozije istočno od Bandar Abbasa (moguća smrt zapovjednika mornarice iranske Revolucionarne garde, brigadnog generala Alija Azmaeija). Dok se iz Irana tvrdilo kako se tu radi o otvaranju vatre na više brodova ugašenih sustava za identifikaciju koji su pokušavali proći Hormuzom mimo iranske rute, američki izvori su spominjali rušenje barem četiri drona koji su napadali civilno te američko vojno plovilo, uz uzvratne udare po izvorima napada.
Ipak, do jutra u četvrtak, 28. svibnja, čulo se i o daljnjem koraku međusobnih uzvrata u okviru drugog težeg incidenta u tjedan dana – o iranskom noćnom napadu balističkim raketama na bazu Ali Al Salem u Kuvajtu, kao osvetu za raniji američki napad na lansere bespilotnih letjelica kod Bandar Abbasa.
Pojedini izvori sličnu su situaciju spominjali i u večernjim satima četvrtka, 28. svibnja – s iranskim ispaljivanjem raketa iz baze Chamran u provinciji Bušehr prema četiri broda u tihom prolazu Hormuzom, ali ovoga puta bez američkog uzvrata (eksplozije kod luke Bandar Kangan na središnjem dijelu iranske obale u Perzijskom zaljevu navodno su bile izazvane zatajenjem vlastitih raketa). Zato se u petak, 29. svibnja, navodilo američke napade od večeri ranije, navodno na zapovjedno mjesto mornarice iranske Revolucionarne garde na jugoistoku Teherana – da bi onda u javnost dospjele i vijesti o američkom onesposobljavanju teretnog broda „Lian Star“ pod zastavom Gambije, koji je pokušao probiti blokadu prema iranskoj luci, da bi onda ostao bez pogona pod raketnim napadom borbenog helikoptera AH-64E Apache.
Zauzvrat, Iranci su opet raketama gađali američku bazu Ali Al Salem u Kuvajtu – gdje se navodno bilježilo ranjavanje više vojnika i šteta na još dvama dronovima tipa MQ-9 Reaper. Jednako tako se u nedjelju, 31. svibnja, opet čulo i o navodnom rušenju još jednog američkog drona nad iranskim vodama Zaljeva, a do ponedjeljka, 1. lipnja, osveta za američko gađanje broda „Lian Star“ pretvorila se i u pogodak vjerojatno pomorskog kamikaza-drona u teretnjak „MSC Sariska V“ pod panamskom zastavom, ali u vlasništvu Donaldu Trumpu bliske američke obitelji Aponte – navodno oko 40 milja jugoistočno od obala Iraka u Perzijskom zaljevu – da bi se pod iranskim balističkim raketama onda opet našla i već spominjana baza SAD-a u Kuvajtu.
Do večeri u utorak, 2. lipnja, bilježilo se američko onesposobljavanje tankera „Lexie“ pod zastavom Bocvane, kojem je raketom oštećen pogon na putu prema iranskom otoku Harg – nakon čega su se bilježile i eksplozije kod iranskog otoka Qeshm u Hormuzu (posebno gađan jedan telekomunikacijski toranj). Do srijede, 3. lipnja, onda se čulo i o uzvratnim napadima Irana prema Kuvajtu – po bazi Ali Al Salem i kompleksu „Camp Arifjan“, ali i zračnoj bazi Mubarak uz tamošnji civilni međunarodni aerodrom – u zapovjedništvo američke 5. flote u Bahreinu, američke baze u UAE (presretanje 15 raketa i četiri drona), te ciljeve kod Erbila u kurdskom dijelu Iraka.
Dok su iz američkog CENTCOM-a tvrdili da je pet balističkih raketa iz baze Chamran u provinciji Bušehr bilo uspješno presretnuto (dvije iznad Kuvajta i tri nad Bahreinom), ipak su se na terenu vidjeli pogoci – posebno udar kamikaza-drona u krov Terminala 1 međunarodnog aerodroma u Kuvajtu (jedan mrtav i preko 60 ranjenih civila), te pogodak kontejnerskog broda „MSC Panaya“ pod liberijskom zastavom u Bahreinu (opet vlasništvo obitelji Aponte).
Kao dio primirja koje je za Donalda Trumpa tek faza u kojoj se „nešto umjerenije puca“, tijekom 3. lipnja slijedili su američki uzvrati u Teheranu, Karaju, Bojnourdu, Robat Karimu i Urmiji. Četvrtak, 4. lipnja, zato je donio američku kontrolu broda „MT Davina“ u Indijskom oceanu, iransku vatru po američkim razaračima u Hormuzu, te onda i napade na naftnu infrastrukturu UAE-a i Omana (tamošnji glavni terminal Mina al Fahal još i jutros pod napadom dronova).
Prostorno odvojeno, ali sadržajno povezano bilo je i preko 70 raznih izraelskih napada u Libanonu tijekom ponedjeljka, 25. svibnja, uz najave iz Tel Aviva i daljnjih akcija, posebno protiv ciljeva u bejrutskom južnom predgrađu Dahieh. Takva je borbena djelovanja Izrael nastavio i 27. svibnja, uz vijesti o širenju kopnenih operacija prema zoni rijeke Litani na jugu Libanona. U četvrtak, 28. svibnja, bilježili su se izraelski zračni napadi u Bejrutu, navodno na Alija al-Husaynija, zapovjednika Hezbollahove postrojbe Divizija Imama Huseina. Sjedinjene Države do početka lipnja ipak su uspjele održati još jedan krug pregovora Izraela i Libanona – ne bi li obuzdale tamošnje ratovanje koje je od ponedjeljka, 1. lipnja, izričito postalo problemom u pregovorima SAD-a s Iranom, uz konkretne najave i moguće obnove iranskih napada na Izrael ako se nastave bombardiranja Bejruta.
Promet kroz Hormuz
Iza iranske i američke blokade Hormuza zaustavljeno je barem 60 milijuna barela iranske nafte, vrijedne preko 6 milijardi USD, a najmanje četiri velika iranska tankera s oko sedam milijuna barela sirove nafte neuspješno su pokušala izaći iz Hormuza krajem svibnja, da bi tek 4. lipnja uspjeli krenuti prema Kini. Za razliku od toga, 30. svibnja iz zapadnih se medija moglo saznati kako je od oko 109 neiranskih većih tankera (preko 700.000 barela) zarobljenih u Zaljevu, izaći uspjelo njih 29, odnosno oko četvrtina te flote – dok je u Zaljevu na brodovima ostalo zarobljeno oko 99 milijuna barela neiranske sirove nafte te još oko 37 milijuna barela destilata.
Ipak, za razliku od ranijih vremena, kada su sustave automatskog lociranja gasili uglavnom brodovi natovareni sankcioniranim teretima, od kraja svibnja postalo je jasno da postupno glavnina svih plovila u regiji Hormuza tako nastoji izbjeći lociranje (pri ulascima u pojedine luke, a možda i tijekom tihog prikradanja kroz tjesnac).
Sjedinjene Države 23. svibnja objavile su kako je njihova blokada zaustavila jubilarno 100. iransko plovilo, da bi ta brojka do 28. svibnja dostigla 111 brodova, a do 4. lipnja ukupno 127 komercijalnih plovila (uz ukupno još šest onesposobljenih radi pokušaja proboja i 36 propuštenih iz humanitarnih razloga). Ujedno, prema američkim medijima, u zadnja tri tjedna svibnja SAD su uspjele kroz Hormuz u oba smjera mimo Irana tiho prepratiti oko 70 raznih komercijalnih plovila s ugašenim sustavima za identifikaciju – što je doprinijelo nizu uočenih incidenata i okršaja tijekom klimavog primirja.
Do 2. lipnja čulo se kako je kroz američku blokadu, izgleda, ukupno prošlo 261 plovilo (132 tankera i 129 teretnjaka), što je u najboljem slučaju bilo oko 37 plovila dnevno ili tek četvrtina dnevnog prometa prije rata – od čega u proteklom tjednu njih 56 (ulazno 27 te izlazno 29 brodova, od toga 18 tankera). Naravno, sve su te brojke itekako nepouzdane i podložne čestim korekcijama.
Nasuprot tome, i Iran je krajem svibnja uporno spominjao dnevne prolaske više desetaka plovila kroz Hormuz, iako je tu bilo prilično jasno da se broje i razna mala plovila ne bi li se ostavio dojam širokog intenziviranja prometa pod nacionalnim nadzorom. Od 25. do 26. svibnja tako se spominjao prolaz kroz Hormuz za 25 raznih plovila uz iransku dozvolu (među ostalim i jedan LPG-tanker, te grčki suezmax tanker „Minerva Evropi“ s iračkom naftom za Francusku – prvo takvo plovilo za Europu od početka rata), dok je utorak, 26. svibnja, bilježio i prolaz još dvaju velikih tankera (oko četiri milijuna barela nafte iz Saudijske Arabije i UAE-a).
Iako je američko Ministarstvo financija baš 26. svibnja sankcioniranjem iranske „Uprave za Perzijski zaljev“ znatno otežalo posao (i plaćanja taksi) svima koji bi se o prolazu kroz Hormuz dogovarali s Iranom, ipak se u srijedu, 27. svibnja, prvo čulo za prolazak osam brodova kroz Hormuz (četiri iranskom rutom, među njima i jedan tanker, te još četiri teretnjaka rutom uz omansku obalu, pretpostavljeno uz američku pomoć) – a onda još i za nesmetani izlazak kineskog tankera „Hua Lin Wan“. Do jutra u nedjelju, 31. svibnja, s iranske strane čulo se o prolazu 28 plovila kroz Hormuz u razdoblju od 24 sata (neovisni izvori kažu „desetak“) – odnosno njih ukupno 363 od proglašenja primirja početkom travnja, što je za Iran navodno uprihodilo oko 1,5 milijardi USD na ime putnih pristojbi (do 56 milijuna USD dnevno), koje od 31. svibnja u Hormuzu izravno prikupljaju i namjenska plovila iz Irana. U utorak, 2. lipnja, Iran je spominjao prolaz 24 broda u 24 sata.
No, kad se jednom Hormuz potpuno otvori, to nipošto neće značiti i brzi povratak na predratnu proizvodnju nafte, budući da bi dio produkcije mogao ostati trajnom žrtvom prisilnih zatvaranja proizvodnih izvora (procjene idu od manjka oko 6 posto, oko 700.000 barela na dan, pa sve do 2 milijuna barela na dan). Za sve to, naravno, trebat će vremena, baš kao i za ponovno pokretanje prerade i transporta nafte i derivata širom svijeta.
No i taj element pokretanja svekolikog pomorskog izvoza iz zone Perzijskog zaljeva mogao bi biti otežan još jednim prirodnim elementom. Naime, stotine i tisuće raznih brodova već mjesecima više ili manje nepokretno stoji u toplim vodama Perzijskog zaljeva (oko 30 stupnjeva Celzija, a i više u Omanskom moru), čekajući bilo kraj rata ili barem otvaranje Hormuza. Tijekom takvog čekanja bilježi se pojačani obraštaj brodskih trupova vitičarima (specifičnim morskim rakovima), što će u najboljem slučaju usporiti obnovljenu plovidbu i tražiti dodatno održavanje u nju uključenih plovila, ako iznimno intenzivni obraštaj ne zaustavi i funkcioniranje pojedinih vitalnih brodskih sustava – kada bi interventna čišćenja mogla postati preduvjetom bilo kakvog ponovnog pokretanja tamošnje mase nagomilanih brodova.
Faktori dosadašnjeg obuzdavanja rasta cijene nafte
Praktično od početka rata u Iranu periodično se čuje o zaobilaznim naftovodima kojima Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati dio svoje proizvodnje izvoze mimo Hormuza. Nažalost, ta se infrastruktura pokazala nedovoljnom i relativno nepouzdanom – gdje saudijski izvoz iz luke Janbu na Crvenom moru umjesto teorijskih i do sedam milijuna barela nafte dnevno izgleda da varira oko 3,5 milijuna (od maksimalnih oko 4,5 milijuna barela dnevno do minimuma od oko 2,75 milijuna barela na dan). Ipak, uz već spomenuta propagandna nastojanja Donalda Trumpa, navodno su još dva bitna faktora znatno utjecala na za sada neuobičajeno suzdržano ponašanje naftnih tržišta u okolnostima rata s Iranom i zatvaranja Hormuza.
Kao prvo, riječ je o ponašanju Kine, koja je u zadnje vrijeme zapravo ozbiljno smanjila svoje kupovine nafte na svjetskom tržištu (barem za 5–6 milijuna barela dnevno), čime je barem donekle smanjila porast potražnje, a onda utjecala i na sporije kretanje cijena. Kako u isto vrijeme nema naznaka da se u Kini ozbiljno štedi energente, izgleda da se kupovine iz inozemstva nadomještaju iz zadnjih godina skupljanih domaćih strateških rezervi (što ujedno lagano smanjuje i tenzije oko Tajvana, budući da se duže nagađalo da je smisao tih rezervi upravo izdržavanje blokade po kineskoj agresiji na Tajvan, a sada one imaju i drugu korisnu svrhu).
Kako izgleda, uz normalnu potrošnju njihove bi zalihe mogle izdržati do sredine rujna uz dnevni ritam crpljenja od tehnički maksimalnih 1–1,5 milijuna barela na dan, dok stručnjaci procjenjuju bitno kraće rokove za dostizanje opasno niskih razina strateških rezervi SAD-a i Japana – po nekima tek još 2 do 3 tjedna u lipnju, nakon čega bi prosječne cijene goriva u SAD-u mogle skočiti i prema 6,5 USD za galon (za potrošače teško podnošljivih oko 1,48 eura za litru).
To je bitno, kao drugo, budući da se ustrajno nastavlja i međunarodno otpuštanje nafte i derivata iz raznih nacionalnih strateških rezervi, pod okriljem Međunarodne agencije za energiju (IEA) i dogovora postignutog još 11. ožujka, u drugom tjednu intervencije SAD-a i Izraela u Iranu. Ovdje se spominje oko 2,5 milijuna barela dnevno, od čega jedan ozbiljan dio otpada na strateške zalihe SAD-a, koje navodno iz tehničkih razloga mogu iz skladišta otpuštati oko 1,3 milijuna barela na dan.
Konkretno, nakon rekordnog američkog otpuštanja oko 17,8 milijuna barela iz državnih i komercijalnih zaliha do 17. svibnja, u tjednu do 25. svibnja opet se bilježilo gotovo rekordnih 17,4 milijuna barela (12,4 milijuna barela nafte, 9,1 iz strateških i još 3,3 iz komercijalnih rezervi, a onda još 2,6 milijuna barela benzina i 2,1 milijun barela dizela) – da bi se do 1. lipnja spominjalo kako su SAD u tjednu do 29. svibnja otpustile ukupno 16 milijuna barela sirove nafte (8 milijuna iz strateških zaliha te još 8 iz komercijalnih zaliha), nastavljajući tu povijesno radikalnu i teško održivu praksu koja bi strateške zalihe SAD-a do kolovoza mogla spustiti na operativni minimum.
Uz to, u Sjedinjenim Državama se od sredine travnja te tijekom svibnja bilježilo i znatno koncentriranje komercijalnih rafinerija na proizvodnju avionskog goriva i dizela – temeljem inozemnih manjkova, povećane cijene te veće zarade – što bi u dogledno vrijeme moglo otvoriti istodobni domaći manjak proizvodnje benzina, te posebno i manje atraktivnih derivata (ulja, maziva, brodskog goriva). Do tada, već se 3. lipnja bilježilo padanje nacionalnih zaliha destilata ispod 100 milijuna barela, po prvi put u 30 godina.
Perspektiva širih vojnih djelovanja
Treba naglasiti da se zadnjih dana gotovo napadno sve manje ozbiljno spominje mogućnost neke nove velike eskalacije rata u Iranu. Ne samo da je Iran 26. svibnja krenuo postupno obnavljati svoj civilni pristup internetu, već je mirno proteklo i ovogodišnje muslimansko hodočašće u Saudijsku Arabiju od nedjelje, 24., do subote, 30. svibnja. Kao idući faktor protiv ponovnog šireg ratovanja spominje se još i američko domaćinstvo Svjetskog nogometnog prvenstva od 11. lipnja do 19. srpnja ove godine, te proslava 250. godišnjice neovisnosti SAD-a (kako u vrijeme rođendana Donalda Trumpa, 14. lipnja, tako i na samu godišnjicu, 4. srpnja).
Uz to, treba napomenuti i praktično smanjivanje američkog resursa za kopnene operacije, budući da je desantni nosač USS Boxer (LHD-4) 30. svibnja prošao istočno od Singapura – što je posebno bitno u svjetlu činjenice da to plovilo ima veliki naplavni dok vrlo koristan pri izvođenju operacija desanta, dok sličan američki brod USS Tripoli (LHA-7) zaostao kod Irana takav naplavni dok nema (na račun proširenog hangara za F-35 Lightning II i pripadajuće opskrbe).
Ujedno se moglo čuti i da je britansko specijalizirano plovilo RFA Lyme Bay, izričito namijenjeno baziranju dronova za razminiranje, 25. svibnja napustilo Gibraltar i onda stalo u francuskoj luci Toulon radi ukrcaja dodatne opreme i ljudstva – ne bi li u nedjelju, 31. svibnja, nastavilo plovidbu u smjeru Sueza. Priključivanjem tog plovila flotnom sastavu oko francuskog nosača zrakoplova Charles de Gaulle (R91) u vodama Omana u praksu bi se krenula prelijevati zamisao o britansko-francuskom vođenju koalicije barem 15 država za potencijalno razminiranje Hormuza i pratnju kroz tjesnac – ali tek nakon okončanja tamošnjih ratnih operacija.
Dakle, približavanje ovih europskih resursa prostoru Hormuza također polagano ukazuje na mogućnost mirnog rješenja ove ratne situacije koja trenutačno bukti kroz brojne incidente, dok nadalje traju i blokade prometa kroz taj prolaz strateški bitan za razne aspekte međunarodnog gospodarstva.
Autor teksta je analitičar portala Obris.org koji i na Jutarnji.hr objavljuje vojne analize